Gimnazija Eugena Kumičića Opatija

Naši učenici i ove su godine svojim programom sudjelovali u proslavi Međunarodnoga dana žena koji se obilježavao u sklopu Izborne Skupštine Udruženja antifašističkih boraca i antifašista grada Opatije u hotelu Ambasador. Program su realizirali učenici prvih razreda: Valentina Bukovica, Silvia Franović, Ema Gregov i Andrea Trbojević koje su pročitale ulomke iz romana „Svila, škare“ Irene Vrkljan, kao i njezinu pjesmu „Balada“. Na gitari su ih pratili učenici Deni Balen i Moreno Lakota.

Irena Vrkljan:

                        „Balada“

Bilo je tako neobično sresti te u tom gradu,

u kome sam gasla ugrožena zidovima

što sebično zastiru unutrašnjost neba,

i nagnuti rastu od dna mene prema svom padu,

tebe među kućama koje su stale na vrške prstiju,

da bi probile vjeran prostor jeseni,

i dozvale ojađene, monotone kiše,

tu vodu otežalu, ali od mojih snova ipak bistriju.

Bilo je tako neočekivano što već postojiš u meni,

u toj pukotini između dva taloga tame,

između dana koji je bio i koji dolazi

s jednim tihim uzdahom na svojoj izduženoj sjeni.

Bilo je tako potrebno da jednom dođeš,

i u neizmjerljivoj jednostavnosti tog čina

postoji čitav mali svemir zvjezdane odanosti,

koja će te pustiti da od mene i pođeš,

i sve riječi o tebi, ljude tebi nalik, kao san,

dok s druge strane postojiš samo ti,

samo hirovita i krajnja slika svega,

zaustavljena u letu dok providan bijaše dan,

ti najbolji od svih mogućih svjetova

koje mogu nazvati svojima,

a o njima samo malo znam, manje

nego o putu sjete u aleji kasnih cvjetova.

Bilo je tako dobro što sam u zlatnu kap tvog oka

smjela baciti radostan brod od čistog svjetla,

i on sigurno plovi među trošnim obalama zaborava,

on još luta gorkom, neotkrivenom cestom tog soka,

on tinja u prerušenim borama tvog smijeha,

na licu s kojeg podneblja nisu isprala vedrinu,

niti krhku sliku tvog nepoznatog djetinjstva

u kome nije bilo samo tame, rata i grijeha.

Bilo je i brujanja zvona, a to neki put boli,

neki put zarobljava kao večernji umor,

to me čini podanikom kraljevstva koje nemaš,

beračicom na bijelim ledinama mora bez soli,

graditeljicom bedema, a nitko te ne proganja

i uzaludna je svaka žrtva koju nudim,

svaki napor da se razgrnu niti kobne noći

koja nadolazi i već te svojom tamom zaklanja.

Bilo je tako ljudski ući u tu uvijek zatvorenu sobu,

u kojoj živiš i gdje ti možda nisam potrebna,

moja pognuta glava, ili je to već bol otuđena,

već danas, ona od sutra, u kome je to vijeku ili dobu?

Nije možda niti potreban plah pokret moje ruke,

ta grana što se ruši na mutnu rijeku,

koja će te sigurno odnijeti u svome

ponoćnom miru iz neprimjetnog disanja ove luke,

i sve će se zbiti iznenada kao neki bezglasni pad,

kao da se od toga ne može potonuti,

izgubiti u nijemoj pustoši ugasle postaje,

koju moram prevaliti u ovome jazu od juče do sad,

i neće ostati niti ta kiša koja je lila,

ništa da se čuva, ništa da se čuje,

ništa tako plemenito kao ova dva stabla

koja su rasla, stajala i koja su tu bila.

 Ulomci iz romana „Svila, škare“ Irene Vrkljan

 (…)

Stajali smo na prozoru i gledali dolje na ulicu. Tamo se talasalo mnoštvo ljudi. „Bolje rat nego pakt!“ Ni od koga nisam saznala tko su ti ljudi i zašto viču. Moji su roditelji zatvorili prozor i otišli smo spavati. To i rođenje sestara blizankinja bijaše predigra ratu. Nedjelja, 6. travnja, donijela je zastore staklene prašine i nerazumljivu žegu. Zavijanje štuka, detonacije. Divlje izvlačenje iz kreveta, plakanje u podrumu u kojem su ljudi sjedili na ugljenu, vatra, krvava ruka na električnom vodu kasnije, krhotine, kamenje, ništa od svega toga nisam razumjela. Ništa o bijegu iz Beograda u vlaku punom žena i djece. Kiša metaka pala je odjednom, njemačkog pilota smo mogli prepoznati, tako je nisko letio, ležali smo pored pruge, drvo vagona nije više pružalo zaštitu. Poslije napada ljudi su polako ustali, ali ne svi. Mrtvi su ostali ležati u travi i mi smo nastavili put. Sprijeda, na lokomotivi, vijorila je posve uzaludno bijela plahta iz našeg kovčega. Navečer dolazak u Zagreb. S dva komada prtljage. Sve ostalo, plave čaše i fini porculan bijahu izgubljeni. Kada je otac otišao u Beograd po stvari u stanu su već bili Nijemci. Ali namještaj je našao. Sigurno je govorio njemački. Sve ostalo smatralo se sudbinom. Pobjegli smo k rodbini u Zagreb, gdje je jedna kvislinška vlada proglasila Nezavisnu Državu Hrvatsku. I sve je počelo od početka: rad, zarađivanje, Boehler-čelik. Vjerovalo se: sve će biti dobro, rat će trajati samo nekoliko tjedana, to nije ništa, ništa strašno, samo mala nezgoda povijesti. (…)

 (…)

Vlasnici kuće u Buconjićevoj, stari bračni par Šlezinger, stanovali su prizemno. Iznad nas bio je neki pukovnik, kojeg je vojnik dovozio automobilom, njegovi su sinovi bili na istočnoj fronti. Da su obitelj Šlezinger istjerali iz tog stana to nisam znala. Također nikada nisam čula da su oni Židovi. Jednog je dana pred njihovim vratima u prizemlju stajao vojnik. Na prozoru, u vrtu iza kuće, rekla mi je tiho gospođa Šlezinger da ne smiju napustiti stan. Navečer sam se neprimjetno s našeg kuhinjskog balkona spustila u vrt i pružila joj kroz prozor tablu čokolade. Slijedećeg je dana njihov stan bio prazan. Netko u kući je rekao da su odselili. O transportu noću, kamionom, saznala sam tek poslije rata od njihova unuka Darka Suvina. Obitelj Blau, znanci mojih roditelja izvršili su samoubojstvo. I to sam saznala tek 1945. Tatin prijatelj, slikar Sirovy, i on se ubio nešto kasnije. Potjernice na plotovima. Na radiju je pjevala Zarah Leander. Okupacija. „Lili Marlen“. Njemački vojnici u gradu. Glavna je pošta letjela u zrak. Kasnije sam upoznala muža činovnice koja je pripadala ilegalnoj grupi na pošti i koja je izvršila diverziju. Logor Jasenovac, leševi plivaju Savom. Židovi koji su odjednom nestali, koji su bili otpremljeni, ubijeni. Zašto mi nitko ništa nije rekao? Ne pred djetetom, govorio je tata ponekad, kad bih ušla u sobu. Smrt u zemlji, njemački filmovi u kinu. Ta strašna mješavina. Zračni napadi, dijete od jedanaest godina, besmislen odgoj, sve se mora pojesti, ljubimruke, u osam u krevet.

Vidim to dijete na sivoj, pustoj ulici. Pokraj njega nema nikog. Danas pri obiteljskim sprovodima ne nosim crninu. Promijenjen je osjećaj, a to je ipak osjećaj, bez kostima i bez boje. On je začuđen, ponizan i pun srdžbe. (…)